Taoci tržišta, žrtve nedovršene državne strategije

Hrvatska nije pravodobno razvila odgovarajuće kapacitete za korištenje goriva iz otpada koje je sama predvidjela proizvoditi

AI-generirana ilustracija

Hrvatska je izgradila centre za gospodarenje otpadom koji proizvode gorivo iz otpada (Solid Recovered Fuel - SRF), ali nije osigurala dovoljno postrojenja koja će ga koristiti. Danas centri plaćaju milijune eura za njegovu predaju, dok država istu pogrešku ponavlja sa sortirnicama i njihovim neiskoristivim ostacima.

Hrvatska je desetljećima razvijala sustav gospodarenja otpadom, određivala tehnološka rješenja, donosila strategije i ulagala stotine milijuna eura u izgradnju centara, ali je pritom zanemarila pitanje bez kojega cijeli sustav ne može dugoročno funkcionirati: gdje će završiti gorivo iz otpada koje ti centri proizvode? Danas se posljedice takvog planiranja mjere milijunima eura, dok su centri za gospodarenje otpadom prepušteni na milost i nemilost tržišta koje nema nikakvu obvezu štititi javni interes.

Mehaničko-biološka obrada otpada nije bila proizvoljan izbor lokalnih zajednica, nego dio tehnološkog koncepta koji je proizlazio iz državnih strateških opredjeljenja i prema kojem su centri projektirani, odobravani i financirani. MBO tehnologija omogućuje obradu preostalog miješanog komunalnog otpada, biootpada, smanjenje količina za odlaganje i proizvodnju goriva iz otpada, čija je daljnja energetska oporaba sastavni dio zamišljenog sustava. Problem, dakle, nije u tehnologiji koja obavlja ono za što je projektirana, nego u činjenici da država nije pravodobno razvila odgovarajuće kapacitete za korištenje goriva koje je sama predvidjela proizvoditi.

Država je centrima odredila što moraju proizvoditi, ali je tržištu prepustila da odlučuje koliko će ih stajati da se proizvedenog goriva riješe.

Takav odnos doveo je centre u izrazito nepovoljan položaj jer oni ne mogu prestati preuzimati komunalni otpad niti zaustaviti proizvodnju goriva iz otpada kada cijene njegova plasmana postanu neprihvatljive, dok oporabitelji mogu određivati uvjete preuzimanja prema vlastitim kapacitetima i poslovnim interesima. Riječ je o tržištu na kojem proizvođač goriva često nema stvarnu pregovaračku snagu, osobito kada su domaći kapaciteti energetske oporabe nedostatni, a alternativni pravci plasmana ograničeni.

Razmjere tog apsurda pokazuje primjer centra koji godišnje proizvodi približno 15 000 tona goriva iz otpada i za njegovu predaju plaća do 300,00 eura po toni, što predstavlja trošak od preko četiri milijuna eura godišnje, odnosno preko 40 milijuna eura tijekom deset godina uz nepromijenjene uvjete. Energetski vrijedan materijal tako postaje jedan od najvećih financijskih tereta postrojenja, premda je njegova proizvodnja bila predviđena od samog početka.

Posebno je porazno što država za taj problem nije mogla tvrditi da je nepredvidiv. U nacionalnim planskim dokumentima razmatrane su stotine tisuća tona goriva iz otpada godišnje, ali razvoj infrastrukture za njegovu energetsku oporabu nije pratio izgradnju centara. Umjesto da osigura dugoročno održivo rješenje, država je financijski rizik prepustila komunalnim društvima i lokalnim zajednicama, koje danas moraju tražiti izlaz na tržištu čija pravila nisu određivale.

Još je ozbiljnije što Hrvatska upravo ponavlja isti obrazac sa sortirnicama. Ulaže se u njihovu izgradnju, povećava odvojeno prikupljanje i izdvajaju korisni materijali, ali se nedovoljno govori o neiskoristivim ostacima koji ostaju nakon sortiranja, a čiji udio u pojedinim nepovoljnim slučajevima može premašiti i 50 posto ulazne količine. Dio tog materijala može se, uz odgovarajuću pripremu, energetski oporabiti, ali se ponovno otvara pitanje nedostatnih kapaciteta za njegov prihvat.

Hrvatska tako gradi novu infrastrukturu koja će proizvoditi dodatne količine ostataka, dok još nije riješila plasman goriva iz postojećih centara. Umjesto da iz prethodnog iskustva izvuče pouku, država riskira da još veći broj javnih postrojenja učini ovisnim o istom ograničenom tržištu, visokim troškovima i neizvjesnim mogućnostima oporabe.

Pritom se odgovornost za financijsku održivost postrojenja uporno spušta na lokalnu razinu, premda pojedinačni centar ili sortirnica ne mogu sami riješiti nacionalni nedostatak energana. Država ne mora biti vlasnik svakog postrojenja za energetsku oporabu, ali mora osigurati uvjete za razvoj odgovarajuće infrastrukture, umjesto da se zadovoljava izgrađenim objektima i iskorištenim europskim sredstvima.

Nije problem što Hrvatska gradi centre i sortirnice, nego što ih gradi i razvija bez dovoljno pouzdanog završetka tehnološkog lanca. Energetska oporaba pritom ne smije zamijeniti recikliranje, ali mora imati jasno mjesto u sustavu koji neizbježno proizvodi nereciklabilne gorive frakcije.

Država je osmislila sustav, propisala tehnologiju i financirala njegovu izgradnju, a zatim centre prepustila nemilosrdnom tržištu na kojem se njihova obveza proizvodnje goriva pretvorila u financijsku slabost. Danas isti scenarij prijeti sortirnicama, dok se odgovornost za nedovršenu infrastrukturu pokušava pretvoriti u problem onih koji njome upravljaju.

Najveći neuspjeh hrvatskog gospodarenja otpadom nije u tome što postrojenja ne rade ono za što su izgrađena, nego u tome što država nije osigurala kamo će s onim što ona proizvedu. Hrvatska je tako stvorila sustav u kojem država donosi odluke, tržište ispostavlja račun, a građani ga plaćaju.

Dino Perović