„Kava s kaznom“! Gdje prestaje ugostiteljstvo, a počinju neugodnosti za goste?
Ako ovog ljeta posjećujete Barcelonu, pripazite! Predugo ispijanje jedne šalice kave može vas skupo stajati!
U popularnoj četvrti Barceloneta, u središtu turističkog šušura, jedan bar odlučio je uvesti pravilo koje izaziva podijeljene reakcije. Cijena kave raste s vremenom koje provedete za stolom, a ako „predugo sjedite“ – plaćate kaznu.
Barcelona se već duže suočava s problemom prekomjernog turizma, a rastuće frustracije lokalnog stanovništva sve češće prerastaju u otvoreno nezadovoljstvo nekontroliranim iznajmljivanjem i komercijalizacijom svakodnevnog života. Nažalost, neugodne situacije za posjetitelje nisu rijetkost, što dokazuje i nova praksa nekih ugostitelja u Barceloni.
Caffè Perfetto, popularni bar u živopisnoj četvrti Barceloneta, na svojim je stolovima istaknuo novi cjenik prema kojem espresso stoji 1,30 eura – ali samo ako ga popijete za manje od 30 minuta. Ako sjedite dulje, cijena mu raste na 2,50 eura, a nakon sat vremena doseže čak 4 eura! Slična pravila vrijede i za druge tople napitke – cijena im raste proporcionalno s vremenom sjedenja gostiju. Reklo bi se – „kaznena cijena“!
Vlasnik bara, Massimo, opravdava svoj postupak te tvrdi da je ovaj način naplate „šaljiv“ i služi za „podizanje svijesti gostiju“, koji ponekad satima zauzimaju stolove dok drugi čekaju slobodno mjesto, posebice vikendom i praznicima.
„Ovo je moj način da izbjegnem sukobe i frustracije. Nije obavezno, ali djeluje kao upozorenje", rekao je Massimo za dnevnik El País, istaknuvši da su u mjesec dana nadoplatu naplatili samo tri puta. Mjera je naišla na različite reakcije – neki je vide kao „simpatičan način upravljanja vremenom i prostorom“, dok je drugi smatraju „nepristojnom“ pa čak i „diskriminatornom“.
Španjolski Público dodaje kako je povod za ovu „šalu“ bio incident koji se u ovom baru dogodio prije mjesec dana. Kako je objasnio Massimo, gosti koji su predugo čekali stol pobunili su se zbog „starosjedilaca“ koji su stolove zauzimali „gotovo dva sata samo uz kavu“. „Morao sam intervenirati kako bih smirio situaciju, a budući da radije izbjegavam sukobe, odlučio sam se za mjeru s cjenikom“, kazao je.
- Caffè Perfetto i njegov cjenik s „kaznenim cijenama“ / Izvor: X - @maria_lostia
Nakon pandemije i masovnog povratka turista slične radikalne mjere primjenjuju se i u drugim španjolskim gradovima, što ukazuje na širi fenomen regulacije prostora terasa. Dok slučaj Caffè Perfetto izaziva burne rasprave na društvenim mrežama, nije prvi put u Španjolskoj da restorani i kafići izazivaju kontroverze zbog pokušaja reguliranja broja gostiju na svojim terasama. Raniji primjer je još jedan ugostiteljski objekt u Barceloni koji je uveo ograničenje od 30 minuta za konzumaciju pića i jedan sat za obrok. Slična ograničenja uočena su i u Bilbau, navodi Público. Prije dvije godine neki vlasnici restorana u Barceloni išli su toliko daleko da samcima nisu dopuštali da sjede na terasi. Neki objekti čak rezerviraju stolove na terasi i čuvaju ih za goste koji dolaze na ručak ili večeru.
Zanimljivo je da zakon ovu praksu ne zabranjuje. Katalonska agencija za zaštitu potrošača potvrđuje da je dopušteno primijeniti različite cijene – ako su jasno i unaprijed istaknute. No, ova situacija otvara važniju temu: što terasa znači u urbanom životu i gdje završava gostoprimstvo, a počinje monetizacija svakog trenutka boravka?
U Parizu, primjerice, konobari diskretno navrate i pitaju goste žele li još nešto naručiti, ali nitko ne mjeri vaše vrijeme provedeno na terasi. Jasno, ugostitelji žele što veću zaradu što mnogim hrvatskim turistima odmah zamiriše na „aroganciju pariških konobara“ ili Francuza općenito. Pa navikli smo da na našim terasama satima možemo sjediti uz jednu ispijenu šalicu kave, kao i da vam konobar neće mjeriti vrijeme, ali najčešće ni ponuditi još neko piće ili – primjerice, isprazniti pepeljaru.
Talijani brzo ispijaju kavu, ali gostima još uvijek dopuštaju da im kava traje koliko i razgovor – bez osjećaja pritiska ili nelagode. Naravno, u Napulju vam nitko ne bi naplatio dugo sjedenje. Dapače, konobar bi nakon sat vremena i vama i sebi donio još jednu kavu, sjeo i pitao za mamino zdravlje, ljubav i život. Možda bi vam se pridružila i konobarova mama! Vrijeme u Napulju ionako ne prolazi – ono se zaustavlja uz pogled na Vezuv i more. Kultura terasa u južnoj Europi uvijek je podrazumijevala i društveni aspekt – prostor zajedničkog postojanja, razgovora, promatranja grada i svijeta.
Praksa Caffè Perfetta stoga može izazvati šire pitanje: želimo li gradove u kojima je vrijeme provedeno s drugima postalo roba? Ili ćemo braniti ideju da je kafić i dalje mjesto susreta, a ne štopericom kontrolirana usluga? I što to govori o evoluciji turizma, urbanog prostora i samog pojma gostoljubivosti?
Na kraju, moramo komentirati FSC oznaku na stolu – znak održivosti drva od kojeg je napravljen – koja dodatno ironično naglašava kontrast između privida brige za okoliš i stvarnog odnosa prema ljudima. Jer održivost ne uključuje samo prirodu, već i društvene odnose. A ti odnosi počinju s osmijehom konobara, a ne s cjenikom s vremenskim ograničenjima.
Kava, koliko god kratka, ne bi smjela biti tempirana. Jer vrijeme koje provodimo zajedno – i uz nju – vrijedi više od četiri eura.
Kafići su oduvijek bili više od mjesta za konzumaciju – oni su dnevne sobe gradova, susretišta, utočišta i gledališta u kojima se svakodnevne odvijaju naše životne drame ili komedije. Kad umjesto pogleda i razgovora počnemo mjeriti minute i cijeniti prisutnost po cjeniku – možda smo već prešli onu točku u kojoj gost postaje tek sredstvo za ostvarenje profita.
Stjepan Felber | Ekovjesnik