Više kraćih šetnji tijekom dana može biti učinkovitije za regulaciju šećera u krvi nego jedna duga šetnja

Istraživanje pokazuje da osobe s prekomjernom tjelesnom masom ili pretilošću mogu poboljšati regulaciju glukoze češćim prekidanjem sjedenja i kraćim šetnjama tijekom dana

© Jeffrey Grospe / Unsplash

U ovom istraživanju uspoređeni su dugoročniji učinci prekidanja sjedenja kraćim razdobljima hodanja i jednog neprekinutog razdoblja hodanja jednakog ukupnog trajanja na održavanje ravnoteže glukoze u organizmu odraslih osoba s prekomjernom tjelesnom masom ili pretilošću.

Randomizirano istraživanje, objavljeno 18. studenoga u znanstvenom časopisu Obesity, pokazuje da prekidanje dugotrajnog sjedenja čestim kraćim šetnjama može učinkovitije poboljšati regulaciju razine glukoze u krvi nego jednaka količina hodanja tijekom jedne duže šetnje.

U istraživanju je sudjelovalo 30 odraslih osoba (16 žena i 14 muškaraca), prosječne dobi 34 ± 7 godina i prosječnog indeksa tjelesne mase 29,5 ± 3,2 kg/m². Sudionici su vodili sjedilački način života, odnosno prema vlastitim navodima provodili više od šest sati dnevno sjedeći. Sudionici su nasumično raspoređeni u dvije skupine, a obje su tijekom šest tjedana hodale bržim tempom po 45 minuta dnevno, pet dana u tjednu. Jedna je skupina hodala u više kraćih navrata raspoređenih tijekom dana, dok je druga svih 45 minuta hodala bez prekida.

U usporedbi sa skupinom koja je hodala bez prekida, sudionici koji su tijekom dana više puta odlazili u kraće šetnje ostvarili su veća poboljšanja u regulaciji glukoze, utvrđena intravenskim testom tolerancije glukoze (IVGTT). Osim toga, tijekom svakodnevnih aktivnosti provodili su više vremena unutar ciljnog raspona vrijednosti glukoze u krvi te su imali manje oscilacije njezine razine, što je utvrđeno uređajima za kontinuirano praćenje glukoze.

Unatoč jednakom ukupnom trajanju tjelesne aktivnosti, prekidanje dugotrajnog sjedenja čestim kratkim razdobljima hodanja dovelo je do povoljnijih promjena u toleranciji glukoze i smanjenja varijabilnosti njezine razine u krvi nego hodanje u jednom neprekinutom razdoblju. Međutim, nijedan od dvaju načina hodanja nije doveo do statistički značajnog poboljšanja osjetljivosti na inzulin.

„Naši rezultati upućuju na to da način na koji raspoređujemo tjelesnu aktivnost tijekom dana može biti jednako važan kao i njezino ukupno trajanje”, izjavila je dr. sc. Audrey Bergouignan, istraživačica u francuskom Nacionalnom centru za znanstvena istraživanja (Centre national de la recherche scientifique – CNRS) i izvanredna profesorica na Sveučilištu Colorado Anschutz, koja je ujedno i dopisna autorica rada.

„Umjesto oslanjanja isključivo na jedan termin vježbanja, redovito prekidanje dugotrajnog sjedenja kraćim šetnjama može donijeti dodatne koristi za regulaciju razine glukoze u krvi, osobito kod osoba s povećanim rizikom od razvoja dijabetesa tipa 2”, dodala je Bergouignan.