Znanstvenici Sveučilišta Kalifornija u Riversideu (University of California Riverside – UCR) prvi su put izmjerili koliko onečišćenja mikroplastikom tijekom snježnih oluja dospijeva na područje Sierra Nevade, planinskog lanca na zapadu Kalifornije. Iznenadili su se kad su pronašli znatne količine čak i na najudaljenijim lokacijama.
Voditeljica istraživanja Aleksandra Karapetrova, okolišna toksikologinja sa Sveučilišta UCR, do nijednog mjesta na kojem se prikupljao snijeg nije mogla doći automobilom, pa čak ni pješice. Očekivala je da će teže pronaći mikroplastiku ili da je na nekim od tih mjesta, s obzirom na njihovu udaljenost od ljudskog utjecaja, uopće neće biti.
„Do jednog mjesta stigla sam žičarom. Do ostalih udaljenih mjesta morala sam skijati. Toliko su izolirana”, rekla je Karapetrova. „Ali bez obzira na to koliko je mjesto bilo udaljeno, uvijek sam ondje pronalazila mikroplastiku.”
Pojedinosti o česticama, sedam lokacija na kojima su prikupljene te metodi kojom su potvrđena njihova kemijska svojstva opisane su u časopisu Environmental Science & Technology.
Istraživanje nije utvrdilo koliko plastike naposljetku dospijeva u pitku vodu, no njegovi rezultati važni su i izvan planinskog područja jer snježni pokrivač Sierra Nevade osigurava oko 30 % pitke vode u Kaliforniji.
U istraživanju se opisuje i kako snijeg iz atmosfere uklanja plastične čestice koje lebde u zraku te ih donosi na tlo, daleko od naseljenih područja i mjesta na kojima se plastika proizvodi ili upotrebljava.
Mikroplastika dospijeva u zrak kad se s plastičnih proizvoda odvajaju vlakna ili se oni trošenjem raspadaju na sitne komadiće. Odjeća može izravno ispuštati vlakna u atmosferu, primjerice kroz odvodne cijevi sušilica ili običnim svakodnevnim nošenjem, dok vjetar podiže čestice s tla i prenosi ih drugdje.
Snježne pahulje padajući hvataju dio tih sićušnih plastičnih čestica koje lebde u zraku. Taj proces, nazvan ispiranje iz atmosfere, pomaže u objašnjenju zašto su istraživači izmjerili da sa snijegom na tlo dospijeva znatno više plastike nego za suha vremena.
„Došli smo do točke u kojoj se mikroplastika nalazi u našoj atmosferi, a ne samo u oceanima i rijekama. Mikroplastika dospijeva na tlo sa snježnim oborinama i stiže do mjesta na koja ljudi obično ne zalaze”, rekla je Karapetrova.
Na udaljenim mjestima uzorkovanja tijekom najjačeg dijela snježne oluje na svaki četvorni metar dnevno se nakupilo između 270 i 3200 plastičnih čestica. Na jednoj lokaciji u skijaškom području Mammoth Mountain količina onečišćenja bila je otprilike triput veća nego na udaljenim lokacijama. Ondje se snijegom na svaki četvorni metar dnevno nakupilo između 2600 i 7500 čestica. Moguća objašnjenja za to su veća ljudska aktivnost u blizini i veća količina snijega.
„Nisam mislila da će toliko plastike ostati lebdjeti u zraku iznad grada”, rekla je Karapetrova.
Čak i velik broj čestica zabilježen na Mammoth Mountainu predstavlja malu količinu materijala. Prema najvećoj procijenjenoj stopi, snijeg bi na površinu od oko 0,4 hektara dnevno donio oko 1,5 grama plastike.
Kako bi utvrdili odakle bi plastika mogla potjecati, istraživači su pratili zračne mase koje su donijele oluje uzorkovane u istraživanju. Većina zraka iz oluja prešla je preko okruga Fresno i Madera, što upućuje na to da bi dolina San Joaquin mogla biti jedno od područja iz kojih potječu te čestice.
Računalni modeli nisu mogli utvrditi točne izvore niti isključiti mogućnost da je plastika u Sierra Nevadu stigla iz još udaljenijih područja.
Ranija istraživanja već su utvrdila prisutnost mikroplastike u snijegu na zapadu SAD-a. U ovom se istraživanju ispitivalo koliko se mikroplastike taloži na tlu tijekom pojedinačnih oluja, što je istraživačima omogućilo da rezultate mjerenja povežu s određenim vremenskim događajima.
Za potvrdu identiteta čestica nije bilo dovoljno pogledati ih pod mikroskopom. Istraživači su infracrvenim svjetlom očitali njihove kemijske potpise, a zatim ih usporedili s referentnom bazom podataka kako bi razlikovali plastiku od tla i biljnog materijala.
Najčešće su pronalazili polietilen, polipropilen i poliester odnosno PET – vrste plastike koje se često upotrebljavaju za odjeću i ambalažu. Istraživački tim pronašao je i derivate celuloze, skupinu kemijski modificiranih materijala biljnog podrijetla koji se upotrebljavaju u potrošačkim proizvodima.
U ovom istraživanju nisu ispitivani učinci mikroplastike u okolišu na zdravlje. Međutim, poznato je da neke kemikalije koje se upotrebljavaju u plastici mogu štetno utjecati na zdravlje, među ostalim izazvati poremećaje u radu hormona, upalu i oštećenje stanica.
Poznati sastojci tih čestica pokazuju koliko se utjecaj svakodnevne uporabe plastike širi daleko izvan samih proizvoda.
„Došli smo do točke u kojoj onečišćenje plastikom svakodnevno pada s neba na cijelom ovom području, čak i kad nema snijega”, zaključila je Karapetrova.
D.R. | Ekovjesnik
Dopušteno je citiranje kraćih dijelova članka uz obvezno navođenje autora, izvora i poveznice na izvorni članak. Svako preuzimanje cjelovitog članka ili njegovih većih dijelova bez izričitog odobrenja autora predstavlja povredu autorskih prava.